Muhammed Na`im Frašeri- poslednji albanski pisac na perzijskom jeziku

Muhammed Na`im Frašeri- poslednji albanski pisac na perzijskom jeziku

Perzijska književnost je, kao nosilac iranske kulture i civilizacije, za- hvaljujući svojoj moći i dominaciji tokom dugog vremenskog perioda, prodrla u kulture i jezike drugih naroda svijeta, između ostalih i Alba- naca. Razlog zbog kojeg su Albanci prihvatili perzijsku književnost jeste duboka i univerzalna znatiželja njenih autora, reflektirana u osnovnim idejama, poput ljubavi, viteštva, prijateljstva, uzdržavanja od neprija- teljstva, kao i poziva na dijalog. Ukoliko prihvatimo da je stepen uticaj- nosti i moć tranzicije kulturoloških značenja nekog jezika najosnovnija specifika unutar kulturnih odnosa, onda će nam postati jasno zašto je veliki broj perzijskih riječi ušao u albanski jezik. Osobe koje su bile upu- ćene i upoznate s perzijskim jezikom i književnošću s mnogo ljubavi i simpatija su djelovale na prezentaciji i širenju ovog jezika i književnosti, tako da su neki od njih pisali poeziju i neka prozna djela, ili su u svom radu preferirali klasične stilske obrasce perzijske književnosti i na teme- lju tog stila pisali vlastita djela.

Među albanskim piscima koji su pisali na perzijskom jeziku ističe se Muhammed Na’im Frašeri, poznati albanski patriotski pjesnik. U ovom članku nastoji se analizirati prisustvo perzijskog jezika i književnosti i njihov utjecaj na Na’ima Frašerija.

Ključne riječi:Muhammed Na’im Frašeri, Dīwān-e taxayyolāt, Gramatika perzijskog jezika i perzijska književnost.

Perzijski jezik i književnost predstavljaju jedno od najvrjednijih kultur- nih naslijeđa ljudske zajednice i pokazatelj su ukusa i estetike iranskog na- roda. Perzijski jezik i književnost Iranaca ne bi trebalo ograničiti samo na perzijski dari jezik. Ukoliko tragamo za obrisima historijskih uticaja jezika i književnosti Iranaca na druge narode, ustanovit ćemo da povijest ovog jezika seže do sedam stotina godina prije nove ere, što je veoma dobro dokumenti- rano i potkrijepljeno argumentima. Iranci su, uz pomoć svojih veličanstvenih pisanih spomenika i remek-djela, koji su nastali prije hiljadu godina, temelje svoje drevne i konzistentne kulture učinili pristupačnim ostalim narodima svijeta. Ova djela su manifestacija spoznaje, osjećaja, umjetnosti i kulture Iranaca, a neka od njih su dostigla sami svjetski vrh i veoma je malo sličnih u cjelokupnoj svjetskoj književnosti.

Mnogo je faktora utjecalo na proces širenja perzijske književnosti i jezika u Albaniji i na teritorijama na kojima žive Albanci. Značajan dio iranske kulture na te prostore je prenesen preko manihejskih i neomanihejskih po- kreta i bogumilske sekte. Međutim, dolaskom Osmanlija, ti utjecaji postaju mnogo značajniji. S obzirom na to da su Osmanlije islam prihvatili posred- stvom iranske kulture i da su na njenim temeljima gradili vlastitu civilizaci- ju, jasno je kojim putevima je ta kultura prodirala među Albance1. Osman- lijska osvajanja na Balkanu i u Evropi omogućila su prodor perzijskog jezika i književnosti na ta područja. Iranska kultura je, kao i sam islam, u Albaniju ušla preko osmanske vojske. Punih pet stoljeća, koliko su Osmanlije vlada- li u Albaniji, perzijski jezik je korišten kao jezik književnosti i tesavvufa. Arapski jezik je korišten kao jezik nauke, teologije i vjere, a turski kao jezik administracije. Turci su u različitim gradovima Albanije i područjima gdje su živjeli Albanci podizali škole i tekije u kojima su izučavani perzijski jezik i književnost. U tim školama, koje su u prvom periodu nazivane mektebima, učenici su u prvoj fazi čitali i memorirali dijelove iz Bustana i Đulistana, da bi kasnije prešli na izučavanje Firdusijeve Šahname i Nizamijeve Hamse i na kraju se posvećivali studiranju Rumijeve Mesnevije2.

Albanija i Kosovo su do početka dvadesetog stoljeća bili integralni dio

Osmanske imperije. Perzijska poezija, književnost i jezik Iranaca posred-

1. Amīn Rijāhī, Mohammad, Zabān wa adabijāt-e farsi dar qalemro-ve osmānī, Pāžang, Teheran, 1369, str. 35.
2. Zijāī, Ali Akbar, Sarzamīn-e oqābhā, tārix wa farhang-e mardom-e albānī, Bonyād-e andīše-ye eslāmī, Tehran, 1382.str.275.

stvom turskih namjesnika i vojnika su prodrli na te teritorije tako da su ideali islamske kulture tu ostvarili neporeciv utjecaj, najviše vidljiv kod Al- banaca3. S tim u vezi, u Albaniji su se pojavile osobe koje su mogle veoma uspješno predstaviti perzijski jezik i književnost, a čak su neki od njih i pisali na ovom jeziku i pod utjecajem klasične perzijske poezije stvarali vlastita djela4. Između albanskih pjesnika, koji su djelovali u XVI stoljeću, spomenut ćemo Jahja-bega Dugađinija (Dugaginija), čije najvažnije djelo nosi naziv Jusuf i Zulejha, a značajan mu je i divan poezije. Dugađini tvrdi da su nje- gove pjesme originalne i da ne predstavljaju prijevod tuđih djela. U svom djelu Usūl nāme ističe: „Moj jezik nije prijevod perzijskog jezika.5“ Kada je riječ o popularizaciji iranske kulture i znanosti u Albaniji i na teritoriji na kojoj žive Albanci u periodu između XV i XXI stoljeća, neki gradovi, poput Prizrena, bili su posebno značajni. Ovaj se grad isticao na polju čuvanja i zaštite rukopisnih i štampanih djela na perzijskom jeziku. Naravno, i drugi gradovi, poput Prištine, Đakovice i Orahovca, značajni su na tom planu.

Irfan, kao religijski i filozofski pravac, ima posebno mjesto u književnosti islama, posebno unutar perzijske književnosti. Kratkim uvidom u vrstu i broj tekija, nastalih na području jugoistočne Evrope, a posebno u aktivno- sti istaknutih šejhova i sufija u periodu XV, XVI, XVII stoljeća i u novije vrijeme, može se zaključiti da je interes za perzijski jezik i književnost, kao i duhovna djela i kulturne tokove drevnog i moćnog Irana, konstantno rastao. Iran je oduvijek bio kolijevka poezije i književnosti, bašča mističnih i filozofskih ideja, zavičaj islamskih mistika i predvodnika različitih tarikata i odgajalište velikih umjetnika i književnika. Pored toga, specifična ljepota i privlačnost perzijskog jezika podstakli su veliki broj albanskih šejhova, mu- derrisa i vjerskih dostojanstvenika da ovom jeziku i iranskoj kulturi pridaju poseban značaj, pa čak su neki od njih poznavali perzijski jezik do te mjere da su mogli pisati na njemu. Tesavvuf, a prije svega bektašijski tarikat, omogućio je širenje perzijske kulture u Albaniji, tako da su najznačajniji gradovi, poput Škodre, Koruče, Berata i Elbasana, bili glavni centri širenja iranske kulture u tom području. Ovi gradovi su imali bolje uslove za razvoj u odnosu na ostale. Drugi gradovi, poput Debra, Kruje i Foškruja, kao i neka sela, poput Frašera, pa čak i kompletna područja, poput provincije Skara- par, također su bili značajni bektašijski centri i odigrali su značajnu ulogu u procesu širenja iranske kulture u Albaniji. Jedan od istaknutih albanskih pjesnika Adžiz-baba u XVIII stoljeću piše na perzijskom jeziku, tako da se u njegovom divanu može naći značajan broj pjesama na ovom jeziku. Nesib Tahir-baba iz Frašera je učinio značajan napor kako bi učvrstio pozicije

3. Osmani, Shefik, Panteoni iranian dhe iranologët shqiptarë, str. 17.
4. Ibid, p 76.
5. Rahmani, Zejnullah, Letërsia e Lindjes, Faik Konica, Prishtinë, 2005, p 37.

perzijskog i turskog jezika i kako bi proširio sufijski nauk i učenje. Njegovi sufijski gazeli na perzijskom jeziku i asketsko naučavanje predstavljaju svo- jevrsnu refleksiju Sadijevih i Mevlaninih pjesama i misli.

Znameniti turski istraživač Ali Emiri u djelu „Pjesnici iz Škodre (Skadra)“ piše: „Kada sam 1896. godine boravio u gradu Škodra, u to vrijeme je u tom području bio značajan broj pjesnika koji su pisali na arapskom, turskom i posebno perzijskom jeziku. Neki od tih pjesnika su slijedeći: Derviš Hi- kmet, Hatemi Kruja, Hulisi-beg Tabtanzade iz Škodre i šejh Halim-efendija, Hadim i Riza-beg iz Tirane“6. Emiri u spomenutoj knjizi, također, navodi ime Hasan Haki-paše, pri čemu mu pripisuje neka djela, kao što su „Šehid“,

„Tuhfei Vehbi“ i „Golzar“7. Međutim, ne pojašnjava na kom jeziku su ova djela napisana.

Naim Frašeri, posljednji i najveći albanski pjesnik koji je pisao na per- zijskom jeziku, rođen je 25. maja 1846. godine u selu Frašer, u okolini grada Permata (Albanija). Njegov otac Halit Frašeri je rođen u navedenom gradu i bio je vojno lice. Njegova majka se zvala Amina. Prve godine stasavanja je proveo u svome zavičaju. Njegov učitelj u mektebu je bio šejh bektašijskog tarikata koji ga je poučio propisima vjere, Kur’anu i osnovama vjerskim znanosti. On ga je, također, poučio pisanju poezije na perzijskom i turskom jeziku. Šejh je posvećivao posebnu pažnju odgoju i usmjeravanju mladog Na- ima. Frašeri je perzijski jezik učio preko poznatog perzijskog pjesnika Baba Tahira Urjana. Baba Tahir je bio jedan od istaknutih stvaralaca klasične perzijske poezije. Preko njega je Naim Frašeri ostvario prvi kontakt s tim jezikom i književnošću8.

Kao devetnaestogodišnjak, zajedno s bratom Šemsuddinom Samijem, go- dine 1865. odlazi u grad Yanine, koji je u to vrijeme bio značajan kulturni centar u Osmanskom carstvu, kako bi usavršio znanje i nastavio studij. Njih dvojica se upisuju u tadašnju grčku srednju školu „Zossimea“, koja je bila poznata pod imenom „Rum Lisesi“. Naim tu veoma dobro ovladava turskim, grčkim i francuskim jezikom. Godine 1871. odlazi u Istanbul. No, nakon kraćeg boravka i bavljenja pisarskim poslom, obolijeva od tuberkuloze. U isto vrijeme njegov brat Šemsuddin dolazi u Istanbul i pomaže mu u pisar- skim poslovima. Nakon oporavka, Naim se vraća u Yanine i upravo u tom gradu nastaje njegova prva pjesma na perzijskom jeziku. U prvom periodu

6. Shpuza, Gazmend, Bota iraniane në veprën e Sami Frashërit, Onufri-Fondacioni „Saa- di Shirazi“, Tiranë, 2004, str.59.
7. Emiri, Ali, Iskodra Sairleri, Enderun Kitabevi, Istanbul, 1995, str. 34.
8. Qosja, Rexep, Dialogje me shkimtareët, Rilinjda, Prishtinë, 1979, str. 58.

radi na carini, da bi kasnije obavljao finansijske poslove u osmanskoj admi- nistraciji. Godine 1882., zbog određenih političkih aktivnosti i učestvovanja u oslobodilačkim nacionalnim pokretima, biva prognan iz zemlje i prisilno se nastanjuje u Istanbulu. Nakon izvjesnog vremena, zahvaljujući svojim sposobnosti, pisanju i prevođenju knjiga, dobiva zaposlenje u ministarstvu informiranja, u svojstvu savjetnika, gdje ostaje do kraja života. Godine 1882. postaje direktor odjela za cenzorstvo. Također, na sebe preuzima je- dan dio aktivnosti na polju vođenja oslobodilačkog pokreta u Albaniji, a što obavlja putem svojih pisanih radova. Od samog početka je svojim pisanjem usmjeravao narod, a istovremeno je obavljao poslove zvaničnika osmanske administracije. Naim Frašeri je umro 20. oktobra 1900. godine i pokopan je u mahali Erneko u Istanbulu9.

Naim Frašeri je jedan od najpoznatijih albanskih pjesnika u periodu kulturne i književne obnove do koje je došlo u XIX stoljeću. Tokom života napisao je dvadeset i dva djela, i to četiri na turskom, jedno na perzijskom, dva na grčkom i petnaest djela na albanskom jeziku.

Prvo Frašerijevo djelo je „Qawāed-e fārsī bar tarz-e nowīn“ (Savremena gramatika perzijskog jezika), koje je štampano 1871. godine u Istanbulu. Ova gramatika je pisana za tursko govorno područje. U uvodu knjige Frašeri piše: „Gramatika svakog jezika predstavlja ključ i olakšicu za studiranje. Ovu knjigu o slatkom perzijskom jeziku na jedan moderan način kao plod slabašnog nastojanja poklanjam poštovanim čitaocima“10.

Treba napomenuti da vlada mišljenje kako je prva gramatika perzijskog jezika Mirza Habiba Isfahanija štampana 1872. godine u Istanbulu. Među- tim, vidimo da je Naim Frašeri svoju gramatiku štampao godinu dana ranije. Prema tome, ovo je prva gramatika perzijskog jezika..

Dīvān-e Taxayollāt je svojevrsna antologija pjesama na perzijskom jezi- ku, a poezija u ovoj knjizi je oblikovana u formi duhovne i filozofske minija- ture. Simboli u ovim pjesmama izviru iz Kur’ana, s istog izvora s kojeg su napajana veličanstvena djela perzijske poezije. Kada je u pitanju ekspresiv- nost Frašerijevih stihova na perzijskom jeziku, oni nisu na zavidnom nivou i

9. Qosja, Rexep, Parosiae madhe, Naim Frashëri, 1989, str.3-7.
10. Na'īm, Mohammad, Qawāaed-e fārsī bar tarz-e nowīn, Mohandesyāan- Matb'sande, Tab'-e Oltemšdar, Istanbul, 1871. Uvod.

relativno je mali broj metafora i poređenja, koji su uglavnom jednostavni i spadaju u kategoriju čulnih metafora. Ponekad se koristi višom i kompliko- vanijom vrstom metafora i poređenja. Kada je u pitanju retorika, uglavnom se koristi jezičkim i verbalnim figurama govora od kojih se najviše ističe sağ’ (asonanca). Naravno, glavni razlog za to je pjesnička forma u kojoj je pisao poeziju, a to je „masnawiya“. Kod ove pjesničke forme, u svakom stihu rima tvori bar jednu asonancu. Kada je u pitanju aliteracija (ğenās), ona je veo- ma malo zastupljena. Ponekad se primjećuju i druge stilske figure, kao što su istozvučnost glasova i personifikacija. Kada je u pitanju stilistika, uglav- nom se koristi prostim rečenicama. Generalno govoreći, kada opisuje neke prirodne prizore, njegova poezija dobiva na ljestvici retoričnosti, ali, kada nastoji prezentirati unutarnja duhovna iskustva, poput ljubavi i nade, suža- va se polje izražavanja jezičkih i stilskih figura na uštrb filozofskih pojmova i značenja. U njegovim djelima je evidentan utjecaj Mevlaninih djela, prije svega Mesnevije, a jedna od najkarakterističnijih crta tog utjecaja je činjeni- ca da je svu svoju poeziju pisao u formi „masnawi“, u kojoj je nastalo i ovo veličanstveno Mevlanino djelo. Međutim, onda kada govori o bezvrijednosti, prolaznosti i varljivosti svijeta, njegova poezija umnogome nalikuje Hajamo- vim stihovima. S tim u vezi, dr. Abdulkerim kaže: „Ljepota poezije Naima Frašerija nije samo u tome što slušamo poeziju jednog Evropljanina, već u njegovom poznavanju finesa, detalja i deskripcijskih konstrukcija perzijskog jezika i u tome kako je uspio doseći toliki stepen umješnosti i vještine. U Frašerijevoj poeziji ne nalazimo hvalospjeve, samohvalu, dodvoravanje, pre- uveličavanje i isključivost. Tu su jednostavnost i tečnost, cilj, savjetovanje i mudrost. Ukratko rečeno, sve ono što posjeduje jedna dobra poezija posje- duje i poezija Naima Frašerija“11.

Doktor Golšani, također, kaže: „Poezija Naima Frašerija na zapadu i po-

ezija Muhammeda Ikbala Lahorija na istoku kazuju jednu istinu, a to je da su perzijski jezik i poezija do početka dvadesetog stoljeća bili prisutni na jednom veoma prostranom dijelu svijeta, počev od Balkana do Indijskog poluostrva i to od najnižeg do najvišeg nivoa. Ovaj jezik je bio veza koja je povezivala misli i ideje pjesnika i književnika ovog prostranog područja“12.

Frašeri je iščitavao djela velikih perzijskih pjesnika, poput Sadija i Me- vlane, i to ga je ponukalo da piše na perzijskom jeziku. Zbirka pjesama

„Dīwān-e taxayyolāt“, koja je pisana na perzijskom jeziku, štampana je 1885. godine u Istanbulu. Ova zbirka pjesama, pisana u formi „masnawi“, podije- ljena je u 24 dijela i tretira različite teme i motive, a u njoj se nalazi ukupno 501 distih. Na kraju svake pjesme je zabilježen datum pisanja. Svaka od pjesama ima naslov, a uglavnom predstavljaju opis prirode ili opjevavaju

11. Golšanī, Abdolkarīm, Farhang-e īrān dar qalamrow-e torkāan, Širaz, 1354, str. 48.
12. Ibid, str. 50.

pojedine prizore iz prirode, izuzev onih u kojima elegičnim tonom žali za nekim svojim rođacima.

U ovoj zbirci je zastupljen klasični perzijski jezik i riječi koje imaju neka- da jedno, a ponekad više značenja, poput izrazabulbul, ruža, bašča, narcis, cvijet i zemljau njihovom irfanskom značenju, leptir, svijeća, vatra, vino, posuda dragulja kao i legendarni likovi iz biblije, Kur’ana i drugih izvora.... Ovi simboli su formirani tokom stoljeća, a Frašeriju pomažu da oblikuje i formira svoje mišljenje. To su simboli poput ptica duše, ptica srca, ptica dana, ptica zemaljska, bašča zemaljska i dr. Ovi pojmovi dobivaju značenje samo u jeziku kom pripadaju. Naim Frašeri se jako mnogo u svojoj poeziji koristi simbolom ptice, a to se tumači time što je ovaj motiv jako zastupljen u perzijskoj poeziji i koristi se u različitim formama. Na ovaj način on svo- joj poeziji na perzijskom jeziku udahnjuje novi duh. U prvom stihu pjesme, kojom započinje ovu zbirku, obraća se ptici i od nje traži da leti svijetom i da otkriva njegove tajne. Kompletna zbirka je pisana u metru „ramal-e musaddes-e mahzūn“, što je upravo onaj metar na kom je pisana kompletna Mesnevija Dželaluddina Rumija Mevlane. Razlog za to vjerovatno leži u či- njenici da je Mesnevija čitana i izučavana u bektašijskim tekijama. Pjesnička forma „masnawī“ omogućava pjesniku da slobodno formira rimu. Ponekad su slogovi rime unutar jednog stiha u formi proširene rime, međutim, s obzirom na to da nije došlo do promjene melodije, to ne umanjuje vrijednost pjesme. Ovaj istaknuti albanski pjesnik je u svojoj poeziji na perzijskom jeziku, pored korištenja jednostavnog i tečnog jezika, ponekad sam formirao nove riječi, kako bi zadovoljio potrebe metrike i rime. U tom pogledu nekada je formirao nove izvedenice s perzijskim sufiksima ili bi formirao nove slože- nice, koje su za one kojima je perzijski jezik maternji relativno nepoznate i

nejasne.

i

Kao što je već rečeno, Naim Frašeri je u značajnoj mjeri bio pod utjeca- jem istaknutog perzijskog pjesnika i mistika Dželaluddina Rumija Mevlane. Zanimljivo je da Frašeri nikada ne spominje Mevlanino ime, mada su Me- vlana i njegov tarikat ostvarili veliki utjecaj na Balkanu, posebno na polju poezije i tesavvufa. S druge strane, bliskost između Mevlane i Frašerija je moguće primijeti u samom tekstu i temama koje obrađuju obojica pjesni- ka. Općenito se može reći da je Frašeri duboko pod utjecajem Mevlanine poezije, tako da se čini da ponekad samo prevodi Mevlanine stihove na al- banski jezik, ali s jednim novim osjećajem i emocijom. Naim je preveo četiri Mevlanine priče i pod utjecajem spomenutih priča napisao je znatan broj pjesama. Kao primjer priča koje je posudio Frašeri iz Mesnevije moguće je

navesti slijedeće: Najnama, Trgovac i papagaj, Odlazak vuka i lisice s lavom u lov, Zlatarevo viđenje kraja i vođenje razgovora u skladu sa svršetkom s onim koji je došao pozajmiti vagu. Frašeri je na albanskom napisao jednu pjesmu pod naslovom „Naj“ koju je moguće komparirati sa Mevlaninom

„Najnamom“13.

o

U predgovoru prijevoda Homerove Ilijade, Frašeri kaže slijedeće. „Arapi su od Grka preuzeli veliki dio znanja, ali su po pitanju poezije slijedili vla- stiti pravac. Arapi imaju veliki broj pjesnika, međutim od njih su bolji per- zijski pjesnici, a od njih je najbolji Firdusi koji je napisao Šahnamu. Firdusi u Šahnami pjeva o drevnim iranskim kraljevima. Firdusi je poput krune na glavi perzijskih pjesnika. On je u poeziji ravan Homeru i Vergiliju. Nakon Firdusija dolaze pjesnici poput Enverija, Nizamija, Sadija, Attara, Hafiza i Džamija, ali niko od njih se ne može porediti s Firdusijem. Jedan perzijski pjesnik je rekao: ‘Bog je na zemlju poslao trojicu pjesnika: Firdusija, Enve- rija i Sadija’“14.

Frašeri, također, u knjizi „Qawāed-e fārsī bar tarz-e nowīn“ iznosi svoje mišljenje o perzijskoj poeziji. U trećoj vježbi ove knjige on svoje čitaoce upo- znaje s pravilima gramatike perzijskog jezika, a istovremeno i s perzijskom književnošću. Spomenuta vježba je koncipirana u formi pitanja i odgovora, u okviru kojih autor nudi obilje saznanja o perzijskoj književnosti i iranskoj kulturi i civilizaciji, velikim pjesnicima, pjesničkim formama i stilovima, velikim pjesnicima i osnovnim motivima njihove poezije, te o perzijskom jeziku, njegovim podjelama na epohe i razvoju pisma kojim je pisan ovaj jezik. U ovim vježbama se po prvi put na albanskom govornom području spominju neki od danas poznatih i priznatih pjesnika poput Rudakija, Azra- kija, Farrohija, Am’aka Buharaija, Enverija, Hakanija, kao i Urfija, Saiba, Ševketa i Bidela.15

13. Mewlānā Čelaluddīn Balxī, Masnawī Ma'nawī. Našr-e Qatre, Tehran, 1382, str. 3-4.
14. Frashëri,Naim, Iliadhe e Omirit, Parathenie, str. 286.
15. Na'īm, Mohammad, Qawāaed-e fārsī bar tarz-e nowīn, Mohandesyāan- Matb'sande, Tab'-e Oltemšdar, Istanbul, 1871, str. 61-66.